Bugojno neće pasti, jer nije palo ni 1972. godine kada su iskrcani ustaški diverzanti da raskopaju Jugoslaviju, a 1993. godine u Bugojnu se odigrala presudna bitka s kojom je Armije RBiH slomila kičmu zločinačke tzv. Herceg-Bosne što i jeste najveći gubitak Hrvatske vojske i HVO.
BRILJANTNA POBJEDA BORACA ARMIJE RBiH KOJU SU ČINILI kršni, hrabri i nepobjedivi Bugojanci i Donjevakufljani, a koji su prosto skršili zločince koji su htjeli raskomadati BiH i muslimanski narod zbrisat s ovih prostora.
Tačno od 27. jula u Bugojnu HVO više ne stanuje, a 01. Augusta se deblokira Gornji Vakuf i
spaja se s bugojanskim snagama sto čini kičmu opstanka BiH ,a Hrvatsku vojsku i HVO, odnosno tzv. Herceg-Bosnu koja je stvorena u Zagrebu od zločinaca Franje Tuđmana šalje u historiju kao zločince koji su pokušali raskasapiti BiH.
Da podsjetimo, Republika Hrvatska, na čelu s Franjom Tuđmanom, predsjednikom HDZ-a iz kojeg je i proisteklo svo zlo, je za temeljni cilj imala podjelu Republike BiH.
SVE, U SVAKOM pogledu, su činili da ostvare svoj vjekovni san NDH.
Republika BIH napadnuta od zločinaca JNA koje predvodio Slobodan Milošević je konstantno ometana i napadana od strane Republike Hrvatske iako je trećina Republike Hrvatske tad bila pod srpskom zločinačkom okupacijom s vojnim snagama JNA i drugim srpskim formacijama.
Zločinac Tuđman je tokom rata ekspresno preko svojih poslušnika poskidao sve predsjednike HDZ-a koji su podržavali legalnog predsjednika HDZ-a Stjepana Kljuića koji se suprotstavljao težnji Franje Tuđmana o podjeli RBiH.
Ekspresno je smijenjen Stjepan Kljuić, pa Miljenko Brkić, da bi mimo demokratske volje postavio starog UDBAŠA, komunjaru, Matu Bobana čiji su roditelji bili ustaše, a da bi se dodvorio ondašnjoj partizanskoj vlasti postao je njihov doušnik što sve zna Franjo Tuđman koji je bio Titov oficir i kao takvog ga koristi u zločinačkom projektu tzv. "Herceg-Bosna."
- Maja 1992. godine HVO je istjerao Armiju iz Busovače; Jun, 18., 19., i 20. napad na Novi Travnik i Gornji Vakuf i potpuna kontrola Kiseljaka i Viteza od strane HVO.
- 6. 6. 1992., ubistvo 4 časnika HVO-a na Raduši, Gornji Vakuf, a jedina im greška što su htjeli suživot;
- Juli 1992. progon Borisa Matišića, najuticajnijeg i tada najhrabrijeg čovjeka za odbranu Travnika;
- Svirepo ubistvo Blaža Kraljevića sa saradnicima. Nezapamćen zločin;
- Oktobar 1992. totalna okupacija grada Prozora od strane HVO i HV;
- Januar 1993. zločinački napad Hrvatske vojske i HVO na Gornji Vakuf. Strašan zločin je počinjen tog januara 1993. godine;
- April 1993., još veći zločini u Ahmićima.
- Maj, napad na Mostar i na sve preostale prostore koje nisu uspjeli podčiniti.
Vrijedi istači da je tad trajao diljem BiH pokolj kojeg su četnici činili i kada su leđa bila okrenuta prema toj borbi dobili smo sjekiru u leđa, da, sjekiru, a ne nož.
- Jul, pregovori u Ženevi. Teški, gorki, nedobronamjerni pregovori gdje je delegacija Republike BiH predvođena Predsjednikom Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem stjerana u kut i gurnuta da mora potpisati Uniju tri države u sklopu BiH.
Mučno, bolno i tegobno je tada bilo diljem BiH. Krvari Goražde, Srebrenica, Bihać, Sarajevo, dijelovi Brčkog, Žepa...
Ponuda za nepravedan mir, bolan mir i sraman mir kojim se nagrađuje onaj ko je činio zločin.
Delegacija koju predvodi Alija I. je u bezizlaznoj situaciji što svi koriste u pregovorima i tjeraju da nepravda bude pravda, a da zlo bude dobro.
Nije dobro, al' izlaza nema.
Na stolu su pripremljeni papiri o uniji tri države u BiH što i jeste cilj Srbije i Hrvatske, a to je podjela Republike BiH.
Predsjednik Alija Izetbegović, Miro Lazović, Miro Lasić, Ivo Komšić su ucijenjeni...
Molim vas da počne sastanak...
Tako nekako je bilo tog dana 27. 7. 1993. godine kada se izgubila nada i kada su sijači zla u oružanom, ali i političkom vrhu, a pravda i borba se vode samo za opstanak na dnu dna.
"Predsjedniče Alija, čujete li me."
Alija sjedi mirno, skrušeno, ali nikako podanički i odgovori: "Molim sine".
"Predsjedniče, molim vas da dođete važno je", ponovi opet član delegacije: "Važno je...".
Sastanak je, ali opet Alija blago ustaje, a ovaj mu na uho šapće: "Bugojno je slobodno, Bugojno je slobodno, Armija je oslobodila Bugojno."
"...Oprostite, moram neodložno obaviti razgovor."
"Dževade, čuješ li me Dževade, ko je u Bugojnu?", pita Alija predsjednika ratnog predsjedništva Dževada Mlaću.
"Predsjedniče mi smo u Bugojnu, Armija naša oslobodila. Bugojno je slobodno, čekamo vas akobogda!", pobjedonosno se javlja iz Bugojna.
"Ponovite poziv Dževadu", kaže Alija vidno od sreće uznemiren.
"Dževade sine, polahko mi reci ko je u Bugojnu?"
"Mi predsjedniče, Bugojno je SLOBODNO", ponavlja opet Mlaćo i tako još jednom Alija zove, a Mlaćo opet ponavlja.
Briljantna pobjeda i niotkog očekivana, izuzev od Milostivog koji sve zna i daje nadu onome koji vjeruje i kad se misli da je sve gotovo.
A onda ono najgore za Hrvatsku vojsku; 1. 8. 1993. godine Gornji Vakuf se deblokira i spaja s braniocima Bugojna. Taj vojni poraz nisu mogli preživjeti borci tzv. Herceg Bosne, jer im je tu slomljena kičma. Bugojno je trebalo biti centar, a komunikacija preko Gornjeg Vakufa ih je cestovno vezivala za Srednju Bosnu.
Uslijedila je osveta; silovanja po Prozoru, Čapljini, Stocu; paljenje, pljačkanje.
Kukavičji čin - ŽIVI ŠTIT na Crnom Vrhu - Makljen, kada je ubijeno 26 ljudi vezanih žicom, a drugih pola je uspjelo pobjeći. Uslijedio je i pakao u Mostaru.
Hrvatska vojska i njen zapovjednik Franjo Tuđman su podivljali iako su već bili divlji.
Zapovjednik HVO Zrinko Tokić i bojovnici HVO napuštaju dio Gornjeg Vakufa i bježe. Pojedinci pale svoje kuće, a po zapovjedi se pali skladište na Trnovači; To su tvrdnje zapovjednika Tokića date u korist odbrane Slobodana Praljka.
Tako je prošao i august - Hrvatska vojska se nije mogla oporaviti od vojnog poraza te je uslijedila i kapitulacija i sporazum u Vašingtonu.
E tu pobjedu nikad nije i neće Republika Hrvatska i sljedbenici Franje Tuđmana zaboraviti.
Tu su zločinci potučeni do zuba, a borci Armije Republike BiH s ratnim plijenom postali su sila i dokazali da muslimani neće nestati s ovih prostora.
To je neoprostivo svakom sljedbeniku tzv. „Herceg-Bosne“, ali je i gorka istina da se oslobađanjem Bugojna i deblokadom Gornjeg Vakufa slomila kičma zločinačkoj tvorevini tzv. „Herceg-Bosni“.
Minulih godina se sistematski radilo na prikazivanju Bugojna kao zone kojom vladaju islamisti, jer ta bol ih i sada ubija.
Sljedbenici UZP-a su prisutni na svim nivoima vlasti i to na ključnim mjestima, dok su oni koji su branili i odbranili RBiH gurnuti u kut baš kao što je bio Alija 1993. godine na pregovorima u Ženevi.
HDZ iz kojeg je proisteklo svo zlo je živ, jak i potpomognut Schmitom, te ostvaruje ono što nije uspio tokom rata.
Zločinac Franjo Tuđman je osuđen kao zapovjednik vojnih snaga, kao predsjednik Republike Hrvatske, ali i predsjednik HDZ, a kako kaže ugledni advokat Nobilo, samim tim je HDZ zločinačka organizacija.
Vojna pobjeda je briljantna i ona je prekretnica rata u Republici BiH koju moramo svi čuvati i njegovati na snazi ISTINE.
Trenutni postupak koji se vodi u Tužilaštvu i na sudu BiH treba odvojiti i nikako pokušati umanjiti Hrvatsku agresiju na Republiku BiH.
Bol za poginulim i nestalim je stvaran i tu je potrebna ISTINA svima, ali i pravda.
Niko ni s čim ne treba opravdavati zločin koji je počinjen, naprotiv, istina i pomirenje trebaju biti putokaz da ničiji zločin ne smije biti zaboravljen, kako onaj u Bugojnu, tako i onaj u Gornjem Vakufu, živi štit na Makljenu, zločin u Ahmićima ili konc logori Dretelj, Heliodrom i svi drugi.
Pa makar u pitanju bio i sam Dragan Čović, trenutno pritajeni sljedbenik UZP-a, a čije rabote sprovodi Schmit koji je naklonik HDZ-a iz kojeg je svo zlo proisteklo.
"Ako uspijemo da se izborimo za istinu sretan sam. Istina je moja odbrana", kaže mi komandant koji je tvorac pobjede nad HVO-m.
Očekujte u nastavku: Zašto su Tahir Granić i Fikret Čuskić najčasniji oficiri Armije Republike BiH.
Čime je prijetio Željko Šiljeg Selmi Cikotiću januara 1993. godine kad je Hrvatska vojska artiljerijom ravnala Gornji Vakuf.
Šta je Dževadu Mlaći rečeno u julu 1992. godine o „MVO“.
Čitajte, širite i radujte se da ste zemlji koja može bolje, ali nije do nje, već je do nas.
Pratite nas.