Napustio nas je naš trener Vlado Miklaušević, tiho, zaboravljeno, a to nije dobro za oni koji su tu.
Vladimir Vlado Miklaušević je svojim dolaskom u Gornji Vakuf donio radost, ljubav prema sportu, a posebno sportske pobjede koje su urezane u naše živote.
Danas u Gornjem Vakufu nema Sloge koja okuplja, gdje se raduje, gdje se pobjeđuje, gdje se igra nogomet.
Na gradskom stadionu "Košute" visi oznaka "Hrvatski nogometni klub Sloga" što s time potvrđuje da nacionalizam još živi.
Nekako se da razvidjeti da je, odlaskom trenera Vlade iz Gornjeg Vakufa, otišao i nogomet.
Zapravo, pravi i istinski nogomet u Gornji Vakuf on je i donio.
Njegovim dolaskom se formiraju mlade selekcije; pionira, podmladak i, onda, seniorski klub što je zapravo činilo školu fudbala.
Svakako, uz sport je išlo i druženje poslije utakmica od čega se njegove šale i danas prepričavaju.
"Slogu" je preporodio pa smo postali ravnopravni "Krivaji" iz Zavidovića, Vitezu, "Bratstvu" iz Novog Travnika, s kojim smo razigravali za ulazak u Republičku ligu, a utakmice s Radnikom iz Donjeg Vakufa su bile posebna poslastica.
Bio je to davno, osamdesetih, gdje je fudbal u Gornjem Vakufu bio temelj sreće.
Bilo je davno, čak te i same uspomene na to tjeraju da znaš da si postojao, zapravo da je postojao istinski sport, a to je fudbal;
Golgeter Duko, maestralni Niko Milić, robusni i neprolazni Zlatica, ili maestro Smoljić, vrsni Smiho, čvrsti Kalaica, Glavaš, vrsni golman Pilić, pa onda neuhvatljivi Tanković, ili virtuoz Hrvačić, pa onda vrhunski dolazak mladih; Zekotić, Zukić, Hadžiabdić, golman Arežina, da se ne zaborave; Stoja, Foec, Šeho, Grubeša, Ivoš, Sičaja... i još...
Tako je to bilo osamdesetih i onda su došle devedesete i sve je jasno...
Odlaskom Vade iz Gornjeg Vakufa otišla je i ona prava Sloga.
Trener Vlado je preminuo u Calgary-u, Alberta, daleko od Bosne, a njegov sin Gogo i kćer Monika mogu biti sretni na svog tatu koji je donio puno radosti u Gornji Vakuf;
Bilo je i tuge kad se gubilo, ali nekako je izgledalo, i kad se gubi, da je pobjeda, jer je to znao uštimati vrsni trener Vlado i divni Vakufski čovjek koji je sigurno zaslužio da se bar ona ulica zove po njemu.
Ulica oko stadiona da bude "Vlade Miklauševića", pa ulica u gradu "Zvonimira Fontane", ili, ulica Mahmuta Drine-Mahke. To je moja želja, ali nije realno jer neki novi klinci su na vlasti, koji vas niti zanaju, niti žele znati išta o vama...
Dragi treneru, dragi Vlado, želim ti vječni mir i spokoj.
Draga Monika i dragi Gogo, budite sretni na svog tatu koji je donio puno sreće našem malom gradu.
Vladimir Vlado Miklaušević je svojim dolaskom u Gornji Vakuf donio radost, ljubav prema sportu, a posebno sportske pobjede koje su urezane u naše živote.
Danas u Gornjem Vakufu nema Sloge koja okuplja, gdje se raduje, gdje se pobjeđuje, gdje se igra nogomet.
Na gradskom stadionu "Košute" visi oznaka "Hrvatski nogometni klub Sloga" što s time potvrđuje da nacionalizam još živi.
Nekako se da razvidjeti da je, odlaskom trenera Vlade iz Gornjeg Vakufa, otišao i nogomet.
Zapravo, pravi i istinski nogomet u Gornji Vakuf on je i donio.
Došao je, potkraj sedamdesetih, u Gornji Vakuf, s crnim i opakim brkovima iza kojih se mogla čuti sportska naredba, ali i šala.
S loptom je puno znao, jer je bio vrhunski majstor fudbala, te je tako i svoju trenersku karijeru gradio na "finti, driblingu, pasu, brzom proigravanju".
U to vrijeme je odskakao svim u okruženju.
Njegovim dolaskom se formiraju mlade selekcije; pionira, podmladak i, onda, seniorski klub što je zapravo činilo školu fudbala.
Svakako, uz sport je išlo i druženje poslije utakmica od čega se njegove šale i danas prepričavaju.
"Slogu" je preporodio pa smo postali ravnopravni "Krivaji" iz Zavidovića, Vitezu, "Bratstvu" iz Novog Travnika, s kojim smo razigravali za ulazak u Republičku ligu, a utakmice s Radnikom iz Donjeg Vakufa su bile posebna poslastica.
Bio je to davno, osamdesetih, gdje je fudbal u Gornjem Vakufu bio temelj sreće.
Bilo je davno, čak te i same uspomene na to tjeraju da znaš da si postojao, zapravo da je postojao istinski sport, a to je fudbal;
Golgeter Duko, maestralni Niko Milić, robusni i neprolazni Zlatica, ili maestro Smoljić, vrsni Smiho, čvrsti Kalaica, Glavaš, vrsni golman Pilić, pa onda neuhvatljivi Tanković, ili virtuoz Hrvačić, pa onda vrhunski dolazak mladih; Zekotić, Zukić, Hadžiabdić, golman Arežina, da se ne zaborave; Stoja, Foec, Šeho, Grubeša, Ivoš, Sičaja... i još...
Tako je to bilo osamdesetih i onda su došle devedesete i sve je jasno...
Odlaskom Vade iz Gornjeg Vakufa otišla je i ona prava Sloga.
Trener Vlado je preminuo u Calgary-u, Alberta, daleko od Bosne, a njegov sin Gogo i kćer Monika mogu biti sretni na svog tatu koji je donio puno radosti u Gornji Vakuf;
Bilo je i tuge kad se gubilo, ali nekako je izgledalo, i kad se gubi, da je pobjeda, jer je to znao uštimati vrsni trener Vlado i divni Vakufski čovjek koji je sigurno zaslužio da se bar ona ulica zove po njemu.
Ulica oko stadiona da bude "Vlade Miklauševića", pa ulica u gradu "Zvonimira Fontane", ili, ulica Mahmuta Drine-Mahke. To je moja želja, ali nije realno jer neki novi klinci su na vlasti, koji vas niti zanaju, niti žele znati išta o vama...
Dragi treneru, dragi Vlado, želim ti vječni mir i spokoj.
Draga Monika i dragi Gogo, budite sretni na svog tatu koji je donio puno sreće našem malom gradu.