19.1.1993. godina
Jučerašnji dan 18.1.1993. godine je sigurno najteži u historiji Gornjeg Vakufa. Ispaljeno je preko 1600 projektila na gradsko jezgro Gornjeg Vakufa. Kažu izbjeglice iz Jajca da ovakvo granatiranje nije zapamćeno ni u tom gradu.
Plamtile su kuće po Gornjem Vakufu kao i svim selima ove opštine. Materijalne štete su ogromne, poginulih isto ima, ali ne toliko koliko su planirali zapovjednici podivljalih postrojbi HVO-a.
Dobra organizacija i disciplinovanost naših branilaca kao i civilnog stanovništva urodila je plodom, tako da je poslije paklenog dana i noći poginula samo jedna osoba, jedna je teže ranjena, a sedam lakše.
Na strani napadača samo u rejonu Uzričje uništena su dva transportera, zapljenjen je jedan „PAM“, 60 granata za minobacač, 6 pušaka i gomila municije, te je ubijeno 11 bojovnika HVO-a.
Uništen je još jedan transporter na prilazima Releju, te je i tu poginulo 7 bojovnika. Informacije na radio Zagrebu kao i izvještaj iz Mostara o navodnoj predaji Armije RBiH iz Gornjeg Vakufa, potpuna je laž.
Stvarna istina je da Armija RBiH kontroliše preko 70 posto teritorije i do sada je zabilježila izvanredne rezultate o čemu ste blagovremeno informisani. Vrlo lako da je istina da su podivljale postrojbe HVO-a, zbog velikih gubitaka, iz „RBG-a“ tukli po skloništu gdje su se nalazile majke i djeca i da tu ima 7 poginulih.
Istinitost ove informacije vam ne mogu potvrditi zato što taj dio kontrolišu postrojbe HVO-a. Sve se to zbilo u Duši.
I dok ovo javljamo borbe ne prestaju, a odlučnost da se grad odbrani je nevjerovatna. Mi, Gornjovakufljani, vam poručujemo po stoti put - SLUČAJ PROZOR NIKAD VIŠE!
Bosne će biti, jedinstvene i suverene, sviđalo se to nekome ili ne.
Javio se Akif Agić
Vrse ojačavaju liniju i bit će pomoći. Hamo će čuvati Polje; Dževdo Krč; Vejso Javić; pa dolje vojna policija sa Paragom, Baćom i Bebom; hotel sa “MUP”-ovcima koje vode Naim, Čalka i Smajo; Odvode i Batušu drži Trle; Dino i Tahir će uskakati ondje gdje bude puklo sa odabranim momcima na potezu Mahale, jer se tu čeka glavni udar. Goranovi momci su u stalnoj pripravnosti i reagovat će odmah po naredbi kao i “Veseli Bosanci” koje vodi Ćelo. To je ujedno i kadar odbrane koji je povezan sa komandantima Pajom i Heljom.
Braniocima je teško da vrate izgubljeno samopouzdanje zbog pada Releja.
Tenkovi su na ulazu u Gornji Vakuf. Tenkovi su usred grada, a od sinoć i na Releju. Protuoklopnih sredstava nema. Prave se flaše s benzinom, a i benzina je vrlo malo. Flaše će se bacati na tenkove kad uđu u grad. One sa benzinom su date odabranim i date su im upute kako fitilj zapaliti. To su oni koji se ne boje smrti, jer znaju da je smrt već došla.
Tenkovi su na ulazu u Gornji Vakuf. Tenkovi su usred grada, a od sinoć i na Releju. Protuoklopnih sredstava nema. Prave se flaše s benzinom, a i benzina je vrlo malo. Flaše će se bacati na tenkove kad uđu u grad. One sa benzinom su date odabranim i date su im upute kako fitilj zapaliti. To su oni koji se ne boje smrti, jer znaju da je smrt već došla.
Sitna municija je pri samom kraju. Na prve linije se ide sa 15 metaka. Data je zabrana za rafalnim pucanjem, kakva god bila situacija. Sve je spremno i sve je pripremljeno. Oni će ući, a mi nećemo izaći dok god nas ima.
S Krča, kad je teško i kad sve utihne, s ponosom miješa se velika bol i kroz suze u očima, čuje se tužna ljubavna pjesma: “Došla voda od brijega do brijega, pronijela Mejru na tabutu...”
Pjesmu odmah prihvate branioci u Polju, a ona se onda raširi do Vrsa, policije, Batuše, Odvoda kao nešto što treba ranjenoj duši da je osokoli i ohrabri. Nekako djeluje moćno i ponosno, iako riječi nemaju veze sa ratom i borbom koja se dešava. U pitanju je djevojka koja tragično umire, ali i dalje bez straha i ponosna. Ima veze, itekako ima.
Ova pjesma, osobito vjera u Milostivog su jedino istinsko oružje s kojim raspolažu branioci. Pjeva se kada se nose ranjeni i poginuli sa Krča. Njima pjesmu pjevaju oni koji ostaju. Pjevaju sa suzama u očima. Pjevaju s puno bola i ponosa jer znaju da će, i kad njih budu nosili sa Krča, akobogda neko ostati da zapjeva tu pjesmu koja im puno znači: “Selam ćete mome milom dragom, neka klanja pet vakat-namaza, mene čeka gotova večera, u džennetu među hurijma, u džennetu među hurijama.”
Svi su nakako povezani riječima pjesme, i oni što napadaju i oni što se brane. Sve je u neraskidivoj vezi.
Kada dolazi hrana ili voda opet se začuje pjesma. A majke i djeca u Mahali znaju da su živi dok god se čuje ta lijepa i daleka pjesma o ljubavi. Znaju da su živi i da jedna smjena mora ostati gore. Mora ostat gore jer Mahala ima samo jednu smjenu.
Svi iz smjena, kad polaze na Krč, rastaju se i ljube sa svojim namilijim. Ljube, jer gotovo pa znaju da je to zadnji put.
Na pragovima stoje majke, sestre, supruge, nejač. Stoje i nijemo ih prate. Uče se dove, moli se Milostivom, Jedinom i Svemogućem da pomogne. Uče sve što znaju. Uči svak’ ko je priseban; Mahala, Odvode, Batuša, Vrse. Onaj dio kojeg brane branioci je u teškoj i gotovo bezizlaznoj situaciji. Što više branimo svoje domove i svoje šehide sve više osjećamo okus velike izdaje.
Uporedo sa borbama koje se vode traju i pregovori koji se vode u bazi UNPROFOR-a. Delegaciju Armije RBiH predvodi Selmo Cikotić, a HVO i HV pukovnik Željko Šiljeg. Inicijativa koju imaju u borbenim dejstvima sve je prisutnija i u pregovorima, što potvrđuje ponašanje Mire Andrića i Šiljega.
“Položite oružje, predajte se. Ko je počinio zločin nad hrvatskim narodom odgovarat će. Civili mogu ostati, a Armija van”, često upada i zahtijeva Šiljeg: “Dozvolit ću izlazak Armije, ali bez naoružanja”. A nekad je govorio: “Dozvolit ću vam izlazak, ali samo sa ličnim naoružanjem.”
Sve sastanke koji se vode u UNPROFOR-ovoj bazi je evidentiralo osoblje UN-a. Pregovori su mučni i tegobni, baš kao i situacija sa borbenim djelovanjima.
Poginulih i ranjenih ima na desetine.
Preuređene bolnice u Rami, Tomislavgradu, Livnu, Ljubuškom, Splitu su prepune.
Cijena kasapljenja Vakufa je visoka.
Pored vojne inicijative koju imaju, plan, ipak, nije ostvaren. Operacija se trebala završiti za 24 sata i jedinice Armije RBiH su se trebale potčiniti HVO-u, a to nije realizovano. Borbe traju već punih deset dana. Otpor je više nego žilav i sigurno nije očekivan s ovoliko volje.
“Sve postrojbe moraju se povući, a mir koji je potpisan stupa u 15 sati”, oglasio se Mate Boban putem medija. Ali, njegova laž se kao i uvijek potvrđuje.
Već u 15 sati 30 minuta su krenuli siloviti udari na Vrse i Mahalu, a osobito po Krču. Licemjerje i laž vladaju, kao što su nas ubjeđivali i mjesecima lagali da ne žele napadati na Vakuf. Da žele mir, dok su spremali rat i zlo. Branioci su iscrpljeni. Sitne municije je vrlo malo i troše se zadnje rezerve. Ipak slučaj Prozor nikad više za bošnjački narod.
U ratnoj improvizovanoj bolnici umro je teško ranjeni Admir Topčić u 3 sata i 30 minuta poslije pola noći. U istoj prostoriji, istovremeno se rađao sin neke žene.
To je bila dobra vijest. Allah je uz nas, vjerovali smo.
Vens i Oven tragaju za načinom kako da zaustave sukobe u Gornjem Vakufu.
IZ NOVE KNJIGE AKIFA AGIĆA "KRVAVI SIJEČANJ"
Sve sastanke koji se vode u UNPROFOR-ovoj bazi je evidentiralo osoblje UN-a. Pregovori su mučni i tegobni, baš kao i situacija sa borbenim djelovanjima.
Poginulih i ranjenih ima na desetine.
Preuređene bolnice u Rami, Tomislavgradu, Livnu, Ljubuškom, Splitu su prepune.
Cijena kasapljenja Vakufa je visoka.
Pored vojne inicijative koju imaju, plan, ipak, nije ostvaren. Operacija se trebala završiti za 24 sata i jedinice Armije RBiH su se trebale potčiniti HVO-u, a to nije realizovano. Borbe traju već punih deset dana. Otpor je više nego žilav i sigurno nije očekivan s ovoliko volje.
“Sve postrojbe moraju se povući, a mir koji je potpisan stupa u 15 sati”, oglasio se Mate Boban putem medija. Ali, njegova laž se kao i uvijek potvrđuje.
Već u 15 sati 30 minuta su krenuli siloviti udari na Vrse i Mahalu, a osobito po Krču. Licemjerje i laž vladaju, kao što su nas ubjeđivali i mjesecima lagali da ne žele napadati na Vakuf. Da žele mir, dok su spremali rat i zlo. Branioci su iscrpljeni. Sitne municije je vrlo malo i troše se zadnje rezerve. Ipak slučaj Prozor nikad više za bošnjački narod.
U ratnoj improvizovanoj bolnici umro je teško ranjeni Admir Topčić u 3 sata i 30 minuta poslije pola noći. U istoj prostoriji, istovremeno se rađao sin neke žene.
To je bila dobra vijest. Allah je uz nas, vjerovali smo.
Vens i Oven tragaju za načinom kako da zaustave sukobe u Gornjem Vakufu.
IZ NOVE KNJIGE AKIFA AGIĆA "KRVAVI SIJEČANJ"