U Bugojnu olovno težak dan. Svi su grupicama i šapuću ili glasno govore, teško je vidjeti razliku, ali samo jedno govore: "I Haris Hajrin je preselio, Bože što ih tuga snađe. I majka je jako bolesna i nisu joj javili, ni za supruga Hajru, ni za sina Adisa, a danas je preselio i Haris..."
Tmurno, olovno i u vazduhu se svuda osjeti ta neman, COVID 19. Nit' je vidiš, nit' je čuješ, nit' je osjetiš, a svuda je. Svuda ama baš svuda; na ulici, u školi, na asfaltu, u travi, zapravo je svuda na zemaljskoj kugli za nevjerovatno kratko vrijeme. Ova kuga, covid 19, ima različite oblike i različito djeluju na svakog i opominje da ako je preboliš može opet doći. Da, opet dolazi, a da ne znaš ni je li otišla.
Kuga covid 19 je strašna. Ona je zlo na koje nismo spremni, niti možemo biti spremni. Jos jučer Durakovići su sa osmjehom i radošću sa svojim komšijama u Bugojnu dijelili ovozemaljske dane i ne sluteći da je crna kuga covid 19 opkolila Bugojno i ulazi u domove. Nisu ni pomislili, niti su mogli i pomisliti, da će baš oni biti odabrani da ih umori i svima nama pošalje poruku koliko smo mali, i koliko smo slabi. Bolno se raširila vijest da je Hajrudin Hajro Duraković 31.08.2020. godine preminuo u 66. godini i to od korone. To je bilo nevjerovatno i pomisliti, a zbilja pokaza svoju snagu i uz to kaže da su zaraženi i sinovi i majka im. Tako brzo, a tako razorno uđe u porodicu Duraković.
Nisu se suze s obraza još ni obrisale od bola, a dođe još bolnija vijest da je preselio u 42. godini Hajrin sin Adis. Braća, Adis i Haris, su bili u kritičnom stanju, ali nada da će njihovo mlado i jako tijelo otjerati zlo covid i pobijediti ga gorjela je u svima koji ih poznajemo. Adis je je bio u komi i u noći mu se razbistrilo i pokušao je ustati: "Moram ići, babo mi je umro... moram ići...". To je nekoliko puta ponovio dok ga sestre nisu umirile, to je bilo noću, a onda se 03.09.2020. godine samo od uha do uha munjevito prenijela vijest: "I Adis je... jutros..."
Adis je sa svojom braćom i amidžama bio onaj žar koji Bugojnu daje draž. Svak na svoj način prepoznatljiv. Bol za Adisom je snažnija i bolnija od boli za ocem Hajrom, zapravo takav bol se ne mjeri, ona samo ostavlja ožiljak u duši. "Samo da mi srce izdrži sutra na dženazi...", kaže Džemal, brat koji se oporavio od zle i opake bolesti,:"Bit' ću isti babo, bit' ću dobar čovjek samo da mi još brat Haris izdrži." Džemal je blizanac sa sestrom Razijom.
Oni su najmlađi, pa Emir, pa Haris i Adis. Sve je tako brzo, munjevito, a teško i sporo. Prosto nemoguće kakvu snagu i zlo ima ova gripa. Amidži Kemi majka Emira, koja leži u bolnici u Bugojnu, kaže da joj je čudno da nema sinova i supruga: "Nema ih opet..." Amidža Kemo kaže: "Za njenog supruga, Hajru, smo smogli snage da joj kažemo da je umro." Odgovorila je: “Znam, bio je on sinoć ovdje kod mene na krevetu. Ispričali smo se dugo. Halaliti smo jedno drugom i zadužio me da čuvam djecu.” Usnula je njegovu smrt. Jutros je zovem da vidim je li dobila limunadu - kaže da jeste i da se fino osvježila, a onda me pita - Kemo, kako su mi djeca... Kako su mi djeca? Bugojno nikad nije imalo da se za tako kratko vrijeme šire vijesti sve gora od gore... Tmurno, olovno i teško osvanulo je jutro 08.09 2020. godine i samo jedna vijest. Gotovo da sve stade i zanijemi: "Haris Hajrin jutros u Sarajevu..." Samo grupice po dva tri čovjeka se vide i nešto šapuću ili govore glasno, teško je razlikovati kad je ovako teško i olovno vrijeme...
Teško je kad zanijemiš, a trebaš nešto reći. Teško je kad ti suze trebaju teći od bola, a nema ih jer je bol jači. Tako je u porodici Duraković, ali i kod svih koji su ih poznavali, a svi su ih znali. Znači teško i bolno je u Bugojnu, Gornjem i Donjem Vakufu, Jajcu, ama svuda pa i kod onih koji ovo čitaju. Bolno je... kako za kratko vrijeme... "Nikako sam moj Akife, ne znam jesam li ovo ja ili nisam. Jutros došla hitna i odvezla Amidžu Muju (Hajrin brat), na nogama je otišao. Smješten je u bolnicu u Bugojnu, pored majke Emire i ona je čula njegov glas pa ustala. Majka Emira je provirila: "Pa Mujo, kako su mi djeca...", priča mi slomljen od bola Rahmo Duraković. Rahmo je Hajrin brat, jak je kao stijena ali ovo kao da nije on. Njegov glas je bolan, jadan i očajan. "Mujo je samo rukom odmahnuo i nije ništa rekao Emiri...", kaže Rahmo: "Sestre su je odvele." "Pa gdje su mi djeca, da nešto ne krijete... pa šta vam je...", pita majka i duša osjeća ono što joj se nije reklo. Duša puca... "Sestra Razija je sinoć usnula brata Harisa prije nego što je preselio", kaže Rahmo, a tamo se čuje jecaj i bol tog jakog i dobrog čovjeka i dodaje: "kao u javi se ispričali..." Da je Bogdo ovo sve grozan san i da se probudimo u javu gdje se Bugojnom širi smijeh i sreća, a među njima i velika porodica Duraković Da je Bogdo, ali nije, već je ono: "I od goreg može biti gore.." Milostivi, pomozi porodici Duraković da ima snagu i da istraje u ovoj velikoj kušnji.
Našeg Hajru uvedi u dženet da bude sa svojim Adisom i Harisom. Milostivi, ti određuješ i znaš kako je najbolje, pomozi svima nama da pobijedimo ovu opaku i strašnu bolest... Milostivi, neka ovo bude najgore i da se ne desi ništa gore porodici Duraković. Težak dan, olovno težak dan u Bugojnu 08.09.2020 godine. Nikad nije bilo ovoliko boli u porodici Duraković. Tekst posvećen porodici Duraković od iskrenog prijatelja Akifa Agića. U znak poštovanja prema porodici Duraković 09.09.2020.godine je u Bugojnu Dan žalosti.
Kuga covid 19 je strašna. Ona je zlo na koje nismo spremni, niti možemo biti spremni. Jos jučer Durakovići su sa osmjehom i radošću sa svojim komšijama u Bugojnu dijelili ovozemaljske dane i ne sluteći da je crna kuga covid 19 opkolila Bugojno i ulazi u domove. Nisu ni pomislili, niti su mogli i pomisliti, da će baš oni biti odabrani da ih umori i svima nama pošalje poruku koliko smo mali, i koliko smo slabi. Bolno se raširila vijest da je Hajrudin Hajro Duraković 31.08.2020. godine preminuo u 66. godini i to od korone. To je bilo nevjerovatno i pomisliti, a zbilja pokaza svoju snagu i uz to kaže da su zaraženi i sinovi i majka im. Tako brzo, a tako razorno uđe u porodicu Duraković.
Nisu se suze s obraza još ni obrisale od bola, a dođe još bolnija vijest da je preselio u 42. godini Hajrin sin Adis. Braća, Adis i Haris, su bili u kritičnom stanju, ali nada da će njihovo mlado i jako tijelo otjerati zlo covid i pobijediti ga gorjela je u svima koji ih poznajemo. Adis je je bio u komi i u noći mu se razbistrilo i pokušao je ustati: "Moram ići, babo mi je umro... moram ići...". To je nekoliko puta ponovio dok ga sestre nisu umirile, to je bilo noću, a onda se 03.09.2020. godine samo od uha do uha munjevito prenijela vijest: "I Adis je... jutros..."
Adis je sa svojom braćom i amidžama bio onaj žar koji Bugojnu daje draž. Svak na svoj način prepoznatljiv. Bol za Adisom je snažnija i bolnija od boli za ocem Hajrom, zapravo takav bol se ne mjeri, ona samo ostavlja ožiljak u duši. "Samo da mi srce izdrži sutra na dženazi...", kaže Džemal, brat koji se oporavio od zle i opake bolesti,:"Bit' ću isti babo, bit' ću dobar čovjek samo da mi još brat Haris izdrži." Džemal je blizanac sa sestrom Razijom.
Oni su najmlađi, pa Emir, pa Haris i Adis. Sve je tako brzo, munjevito, a teško i sporo. Prosto nemoguće kakvu snagu i zlo ima ova gripa. Amidži Kemi majka Emira, koja leži u bolnici u Bugojnu, kaže da joj je čudno da nema sinova i supruga: "Nema ih opet..." Amidža Kemo kaže: "Za njenog supruga, Hajru, smo smogli snage da joj kažemo da je umro." Odgovorila je: “Znam, bio je on sinoć ovdje kod mene na krevetu. Ispričali smo se dugo. Halaliti smo jedno drugom i zadužio me da čuvam djecu.” Usnula je njegovu smrt. Jutros je zovem da vidim je li dobila limunadu - kaže da jeste i da se fino osvježila, a onda me pita - Kemo, kako su mi djeca... Kako su mi djeca? Bugojno nikad nije imalo da se za tako kratko vrijeme šire vijesti sve gora od gore... Tmurno, olovno i teško osvanulo je jutro 08.09 2020. godine i samo jedna vijest. Gotovo da sve stade i zanijemi: "Haris Hajrin jutros u Sarajevu..." Samo grupice po dva tri čovjeka se vide i nešto šapuću ili govore glasno, teško je razlikovati kad je ovako teško i olovno vrijeme...
Teško je kad zanijemiš, a trebaš nešto reći. Teško je kad ti suze trebaju teći od bola, a nema ih jer je bol jači. Tako je u porodici Duraković, ali i kod svih koji su ih poznavali, a svi su ih znali. Znači teško i bolno je u Bugojnu, Gornjem i Donjem Vakufu, Jajcu, ama svuda pa i kod onih koji ovo čitaju. Bolno je... kako za kratko vrijeme... "Nikako sam moj Akife, ne znam jesam li ovo ja ili nisam. Jutros došla hitna i odvezla Amidžu Muju (Hajrin brat), na nogama je otišao. Smješten je u bolnicu u Bugojnu, pored majke Emire i ona je čula njegov glas pa ustala. Majka Emira je provirila: "Pa Mujo, kako su mi djeca...", priča mi slomljen od bola Rahmo Duraković. Rahmo je Hajrin brat, jak je kao stijena ali ovo kao da nije on. Njegov glas je bolan, jadan i očajan. "Mujo je samo rukom odmahnuo i nije ništa rekao Emiri...", kaže Rahmo: "Sestre su je odvele." "Pa gdje su mi djeca, da nešto ne krijete... pa šta vam je...", pita majka i duša osjeća ono što joj se nije reklo. Duša puca... "Sestra Razija je sinoć usnula brata Harisa prije nego što je preselio", kaže Rahmo, a tamo se čuje jecaj i bol tog jakog i dobrog čovjeka i dodaje: "kao u javi se ispričali..." Da je Bogdo ovo sve grozan san i da se probudimo u javu gdje se Bugojnom širi smijeh i sreća, a među njima i velika porodica Duraković Da je Bogdo, ali nije, već je ono: "I od goreg može biti gore.." Milostivi, pomozi porodici Duraković da ima snagu i da istraje u ovoj velikoj kušnji.
Našeg Hajru uvedi u dženet da bude sa svojim Adisom i Harisom. Milostivi, ti određuješ i znaš kako je najbolje, pomozi svima nama da pobijedimo ovu opaku i strašnu bolest... Milostivi, neka ovo bude najgore i da se ne desi ništa gore porodici Duraković. Težak dan, olovno težak dan u Bugojnu 08.09.2020 godine. Nikad nije bilo ovoliko boli u porodici Duraković. Tekst posvećen porodici Duraković od iskrenog prijatelja Akifa Agića. U znak poštovanja prema porodici Duraković 09.09.2020.godine je u Bugojnu Dan žalosti.