Tijelo mi zadrhta, plač se prolomi. Ružno je gledati i vidjeti muški plač. Malo je bilo onih koji nisu iskazali bol za dobrim i predobrim profesorom Zvonimirom Fontanom. Nemoguće da on bude ubijen! On širi dobro! Ubijen je Zvonimir Fontana s još tri časnika HVO-a na Raduškom kamenu. Gore su zajedno HVO i TO. Gore mi je i brat. Odmah treba pomoći gore. Svi, svi su u šoku. Penju se dobrovoljci na tamić, manji kamion, da stignu prije mraka. Dobrovoljci trebaju: Safet, Muhamed, Bilka, Bomba, Tahir… Penjem se i ja. “Nemoj ti, Akife. Dževdo je već gore, nije dobro da ste obojica”, kaže Safet. “Moj Safete, znaš li šta mi znači profesor?”, kažem mu dok se penjem. Pjevamo kroz suze. Neko krenu: “Ne daj se Bosno… Znam rane te bole”, pjesma bi prihvaćena, a onda svi k’o skamenjeni zamuknemo stojeći na otvorenoj karoseriji. Krećemo pravac na Raduški kamen. Prašina bije po očima kad se mimolazi kamiončić “TAM” na čijoj otvorenoj karoseriji stojimo, ali i kad smo sami na putu. Makadam, pa onda još lošiji makadam. Nagne se na jednu stranu, samo što se ne izvrne, a mi gotovo stalno moramo savijati glave zbog grana i grančica. Trese, a mi k’o zanijemili.
Vrtim slike i razmišljam o profesoru, o svemu. Bilo je davno, išao sam u osnovnu školu, a on je predavao umjetnost u srednjoj, tačnije, gimnaziji i tek počeo s likovnom sekcijom. Okupio one talentovane: Asku, Beru, Saliha, Dinu,braću Kikija i Željka i još nekoliko. Vidio je radove i na hodniku me pozvao u sekciju Srednjoškolskog centra. Bio sam sretan što je u meni vidio talent, a osobito što sam još osnovac. Podijelio nam je velike papire i postavio skulpture da crtamo. Polahko, temeljito nam je objašnjavao i ispravljao nas, strpljiv i dobronamjeran. Na prijemnom ispitu na Arhitektonskom fakultetu itekako mi je sve to valjalo. Svi koje je okupljao završili su fakultet, neko likovnu akademiju, neko arhitekturu, ali svi u službi umjetnosti. Slike i skulpture u galeriji činile su prostor jedinstvenim.
“Kad ja nisam došao, Akife?”, kaže mi za Forum mira, koji sam organizovao uoči rata. “Polahko, bolan, kako kočiš?!”, neko je upozorio dok smo svi poletjeli naprijed jedni na druge. Kako stade, svi se vratismo nazad, pa u ravnotežu. Pred nama je terenska “Niva” a okolo uniformisani. Polahko silazimo s kamiončića, protežemo noge i idemo prema tim vojnicima. “Jeste li vi ispomoć?”, upita jedan od njih. “Jesmo“, u isti mah kažu Safet i Muhamed i prilaze njima i “Nivi”. “Profesor je u 'Nivi'”, kaže uniformisani vojnik kojeg skoro i ne vidimo. Prilazimo “Nivi”. Zadnja vrata od gepeka otvorena i vire noge dvojice muškaraca. Čizme i vojne hlače, a dalje se ne vidi, jer je pokriveno dekama. “Izrešetalo ih. Imaju po 50 metaka u sebi“, kaže jedan. “Gdje je bilo to? Gdje su druga dvojica?”, pita neko. “Sad će i njih dovući. Hajde, idite poviše, čekaju vas”, kaže tiho a povrijeđeno. Gledam u “Nivu” i gledam tijela koja su pokrivena vojničkom dekom i gotovo da ne znam šta gledam. Ne mogu vjerovati da je to ispod deke profesor, naš profesor Fontana kojeg je baš svak volio. Kako tako? Kako, Bože Milostivi? Suze se zaledile, više ne teku, već tijelo osjeti muku i bol. Ne samo ja. Svi kao ukopani gledamo tu prokletu “Nivu”.
“Hajdemo, mrak će brzo“, potapša me blago po ramenu Muhamed Pohara i on krenu prvi, a mi polahko napravismo kolonu s razmakom. Ostao sam zadnji, malo stajao i krenuo. Idem pa se okrenem, idem pa stanem. Kolona samo što mi ne izmakne, priključim se za njima, okrenem se još jednom, možda zadnji put, a iz mene se prolomi krik. Suze mi obliše lice. ”Moj profesore!“ Polahko ih sustižem. Vidimo kolibu, onu planinsku na proplanku koji smo skoro savladali, a oko nje se vrte vojnici; Hazim, Rizvan, Seno, Meša, Mizo, Salih, svi iz Mahale. Prilaze i oni, grlimo se. Polahko nam kazuju kako je bilo. Mi pitamo, oni odgovraju i tako smo nekako složili sliku. “Gdje mi je Dževdo?“, pitam Hazima. “Na Raduškom kamenu. Neće on ni silaziti”, kaže mi. “Hajdemo se rasporediti. Hajdemo na položaje!”, kaže Muhamed koji je sa Safetom i Tahirom ne čelu, a mi za njima. Za desetak minuta, kroz šumarke koje je Safet poznavao, stigosmo do položaja. Brzo se rasporedismo. Već se i mrak spustio. Negdje sam u rovu s puškom ‘papovkom’ i dvije bombe. Rečeno mi je da gledam samo naprijed. Pored mene je Kusro. Malo mrak, pa pravi mrak, tišina, pa jeziva tišina. Šuška nešto tamo sa strane. Tako cijelu noć, tešku noć. Došlo je i teško jutro, čisto k'o suza, a ipak teško i bolno.
S jutrom je stigla smjena, pa smo se spustili ponovo do kolibe. Dolje je Hazim napravio čaj i doručkujemo. Iscrpljeni smo, neispavani. Za kratko vrijeme lica kod svih dobila su drukčiji izgled. Zabrinuti smo. “Sprovod će profesoru.
Ja moram ići“, kažem malo glasnije da naznačim koliko mi je važno. “Doći će smjena, pa idite autom”, kaže Hazim. Čekam i vidim da nema smjene. Uputim se pješke s Raduše. Daleko je, ali ću stići. Spuštam se po putu, pa onda po nekim prečicama, a iz mene lije znoj. Nigdje niti auta, niti ljudi, k’o u inat. Idem i ne stajem nigdje. Ljuljam se od umora i nespavanja. Između Voljica i Trnovače stade mi auto i doveze me do Vakufa. Sprovod je već završen. Svratio sam do supruge Tonke, sina Ervina i kćerke Kristine. Plač i bol velik je u cijelom Vakufu i šire. Otišao je profesor. Ništa nije slučajno. Na kraju se sve povezuje i sve se to zove sudbina. Sudbina je da tako bude, baš kao što je sudbina ono što će se dešavati u budućem vremenu. Tako je trebalo biti i tako se desilo.
Ubijen je Zvonimir Fontana, čovjek koji je zračio dobrotom za sve i svakog.
Za sve i svakog, to možda i jeste njegova sudbina zbog koje su ga ubice izabrale. Htio je da budemo zajedno, baš kao što su i otišli zajedno časnici HVO-a: Hajrudin Salihović (1958.), Vlado (Ive) Gavranović (1964.), Marko (Ive) Jurić (1967.) i Zvonimir (Ervina) Fonatna (1942.). Ubijeni su na “slobodnoj teritoriji.”
Profesor je želio da budemo zajedno.