I ćaća i mater su odgovorni za monstruma koji je počinio ubistva.
Ništa nije slučajno, dijete s 12 godina, a možda i manje, se uči pucati, ubijati, uči se rukovati oružjem, a onda, posebno važno, razrada plana - kako to razjasniti pred sudom s dokazima koje budu dostupni.
Pa to su monstrumi-roditelji koji su napravili čudovište s ciljem da naudi drugačijim koji nisu kao oni.
Otkud doktoru-idiotu puške i pištolji u sefu, ako nije zaljubljenik toga.
Da, puške i pištolji, ne jedan, dva, nego više.
Vi ste grozno društvo i treba vas izbjegavati u svakom pogledu.
Vi se pojite na zločinu Ratka Mladića i Karadžića, na GENOCIDU.
Ubijana su djeca tek rođena, ubijana su djeca koja nisu prohodala, ubijani su starci i majke.
Vi ste silovali djevojčice, pa palili sve što je muslimansko.
Vi ste tada bili monstrumi, a poslije djecu pojili da zlom likuju i da budu takvi.
Sve ste to sijali i posijali.
Kosta Kecmanović nije dječak, nego monstrum koji svirepo ubija djevojčice i dječake.
Vi žalite njegovog ćaću i mamu koji su ga takvog tvorili i tražite izgovor.
Svi ste vi, koji čisto ne kažete da su monstrumi, isti kao i oni.
A oni, prave žrtve, nit se spominju nit se zna ko su...
A oni nebeski anđeli, ni dužni ni krivi, bivaju krvoločno ubijeni...
Nekako ili slično;
"Ne Kosta, molim, nemoj molim te, nemoj...", kroz plač moli žrtva i krije se pod klupu.
A on, od oca i drugih učen, polahko, smireno, gurne klupu i puca u glavu...
Sigurno je svuda krv, a on, monstrum, ide dalje, jer je dobro podučen i rođen da bude monstrum...
Opet još mlađa žrtva: "Nemoj, molim, nemoj molim te...", plač, jauk, kuknjava nevinog djeteta.
A monstrum opet nogom gurne sto pa puca tačno onako kako su ga učili...
..."Nemoj molim te...
Nemoj molim te, nemoj, šta sam ti uradila...
Nemoj Kosta molim te...
Nemoj, Nemoj molim te..."
Pa pomislite na svoju kćer, unuku, pa pomislite taj strah i takav kraj nedužne duše.
Pa pomislite njen bol i zadnji pogled ovog svijeta...
To je monstrum koji je tako odgajan i što je najgore ima ih još.
Oni su pojeni na zločinu i oni će činiti zločin.
Pitanje je samo vremena...
Žrtvama, anđelima, djeci nevinoj, želim da Milostivi nadoknadi tamo gdje je vječnost.
Da im sve nadoknadi što nismo mogli svi mi na ovom svijetu.
Počivajte u miru i božjoj radosti.
Vašim roditeljima želim da izdrže i da znaju da je ovo kušnja i da od zla uvijek ima veće zlo.
Neka ovo strašno ZLO bude opomena svima da što siješ to ćeš brati.
Za kraj - otac, doktor, radiolog, koji uči dijete puškama i pištoljima s desetak ili više godina, je odgojio monstruma, kao i majka koja je sve to znala.
Svakako, vi koji branite monstruma i njegove roditelje, samo pomislite da takav monstrum koji ne maši, jer je tako dobro učen, ima cijev na vašoj kćerci ili sinu...
Ovo je početak nečeg vrlo opasnog...
Učiti ubijati, a ne učiti ljubiti onog pored sebe je ruganje Bogu.
A tako se čini od '92 pa do danas.
Ništa nije slučajno, dijete s 12 godina, a možda i manje, se uči pucati, ubijati, uči se rukovati oružjem, a onda, posebno važno, razrada plana - kako to razjasniti pred sudom s dokazima koje budu dostupni.
Pa to su monstrumi-roditelji koji su napravili čudovište s ciljem da naudi drugačijim koji nisu kao oni.
Otkud doktoru-idiotu puške i pištolji u sefu, ako nije zaljubljenik toga.
Da, puške i pištolji, ne jedan, dva, nego više.
Vi ste grozno društvo i treba vas izbjegavati u svakom pogledu.
Vi se pojite na zločinu Ratka Mladića i Karadžića, na GENOCIDU.
Ubijana su djeca tek rođena, ubijana su djeca koja nisu prohodala, ubijani su starci i majke.
Vi ste silovali djevojčice, pa palili sve što je muslimansko.
Vi ste tada bili monstrumi, a poslije djecu pojili da zlom likuju i da budu takvi.
Sve ste to sijali i posijali.
Kosta Kecmanović nije dječak, nego monstrum koji svirepo ubija djevojčice i dječake.
Vi žalite njegovog ćaću i mamu koji su ga takvog tvorili i tražite izgovor.
Svi ste vi, koji čisto ne kažete da su monstrumi, isti kao i oni.
A oni, prave žrtve, nit se spominju nit se zna ko su...
A oni nebeski anđeli, ni dužni ni krivi, bivaju krvoločno ubijeni...
Nekako ili slično;
"Ne Kosta, molim, nemoj molim te, nemoj...", kroz plač moli žrtva i krije se pod klupu.
A on, od oca i drugih učen, polahko, smireno, gurne klupu i puca u glavu...
Sigurno je svuda krv, a on, monstrum, ide dalje, jer je dobro podučen i rođen da bude monstrum...
Opet još mlađa žrtva: "Nemoj, molim, nemoj molim te...", plač, jauk, kuknjava nevinog djeteta.
A monstrum opet nogom gurne sto pa puca tačno onako kako su ga učili...
..."Nemoj molim te...
Nemoj molim te, nemoj, šta sam ti uradila...
Nemoj Kosta molim te...
Nemoj, Nemoj molim te..."
Pa pomislite na svoju kćer, unuku, pa pomislite taj strah i takav kraj nedužne duše.
Pa pomislite njen bol i zadnji pogled ovog svijeta...
To je monstrum koji je tako odgajan i što je najgore ima ih još.
Oni su pojeni na zločinu i oni će činiti zločin.
Pitanje je samo vremena...
Žrtvama, anđelima, djeci nevinoj, želim da Milostivi nadoknadi tamo gdje je vječnost.
Da im sve nadoknadi što nismo mogli svi mi na ovom svijetu.
Počivajte u miru i božjoj radosti.
Vašim roditeljima želim da izdrže i da znaju da je ovo kušnja i da od zla uvijek ima veće zlo.
Neka ovo strašno ZLO bude opomena svima da što siješ to ćeš brati.
Za kraj - otac, doktor, radiolog, koji uči dijete puškama i pištoljima s desetak ili više godina, je odgojio monstruma, kao i majka koja je sve to znala.
Svakako, vi koji branite monstruma i njegove roditelje, samo pomislite da takav monstrum koji ne maši, jer je tako dobro učen, ima cijev na vašoj kćerci ili sinu...
Ovo je početak nečeg vrlo opasnog...
Učiti ubijati, a ne učiti ljubiti onog pored sebe je ruganje Bogu.
A tako se čini od '92 pa do danas.